''Nas su, predragi, pogodile nenadane i uzastopne neprilike i nemili događaji. Zato se kasnije nego kanimo prihvaćamo posla oko prilika što se kod vas još uvijek ispituju. To je za Božje izabranike tuđa i strana podjela. Nju su nekolicina pojedinaca koji su nepromišljeni i preuzeti raspalili do tolike bezumnosti da se uvelike ozloglasilo vaše ime koje je časno, slavno i obljubljeno kod svih ljudi… Prihvatite naš savjet i nećete se pokajati… Ako pak ne budu htjeli poslušati ono što im je Bog preko nas rekao [tj. da moraju ponovo uspostaviti svoje vođe] , neka znaju da sami sebe upliću u nemalu pogrešku i opasnost… Pribavit ćete nam radost i veselje ako poslušate što smo vam po Duhu Svetomu napisali i nepravednu srdžbu svoje zavisti uništite po pozivu koji s obzirom na mir i slogu izrazismo u ovome pismu.''
(Papa Klement Rimski, Poslanica Korinćanima, 1. 58-59. 63 [80. god.])
"Stoga ćeš [Herma] napisati dvije knjižice i jednu poslati Klementu [rimskom biskupu], a drugu Graptu. Klement će ju onda poslati gradovima vani, jer je to njegova dužnost"
(Herma, Pastir 2:4:3 [80. g. po Kristu])
"Ignacije... također crkvi koja predsjedava u zemlji Rimljana, vrijednoj Boga, vrijednoj časti, vrijednoj blagoslova, vrijednoj slave, vrijednoj uspjeha, vrijednoj posvećenja i, jer držite predsjedništvo u ljubavi, imenovanoj po Kristu i imenovanoj po Ocu"
(Ignacije Antiohijski, Poslanica Rimljanima, 1, 1 [110. god.])
"Vi [Rimska crkva] nikome niste zavidjeli, nego ste druge poučili. Želim samo da ono što ste propisali u svojim uputama ostane na snazi"
(Isto, 3, 1)
"Jer je od početka bio vaš običaj činiti dobro svoj braći na različite načine i slati priloge svim crkvama u svakom gradu... Ovaj običaj vaš blagoslovljeni biskup Soter ne samo da je sačuvao, nego ga je i pojačao, opskrbivši obilno svete dobrima i obraćajući se ohrabrujućim riječima, kao otac svojoj djeci, braći koja putuju"
(Dionizije Korintski, Pismo papi Soteru, zapisano u: Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest 4, 23, 9 [170 god.])
"Danas smo proslavili sveti dan Gospodnji, pri čemu smo pročitali Vaše pismo [pape Sotera]. Kad god ga budemo čitali [u crkvi], moći ćemo se okoristiti, isto kao i kad čitamo prethodno pismo koja nam je napisao Klement"
(Isto, 4, 23, 11)
"I kad su se pojavila neslaganja oko ovih nesretnika [Montanista], braća u Galiciji su još jednom [poslala pisma] braći u Aziji i Frigiji te posebno Eleuteriju, koji je tada [175, god.] bio biskup Rimljana, posredujući za mir među crkvama"
(Lionski mučenici, zapisano u: Euzebije Cezarejski, Crkvena povijed 5,3,4 [312. god.])
"I isti mučenici preporučivahu također Ireneja, koji je u to vrijeme [175. god.] već bio svećenik lionske zajednice, spomenutom rimskom biskupu, dajući obilno svjedočanstvo tom čovjeku, kao što pokazuje sljedeći izraz: "Još jednom i uvijek molimo da se radujete u Bogu, papa Eleuterije. Zadužili smo brata i sudruga Ireneja da vam preda ovo pismo, te vas molimo da ga primite kao revnitelja oko Kristova saveza""
(Isto, 5, 4, 1-2)
"Ali pošto bi bilo predugo nabrajati u ovakvom djelu naslijeđe svih crkvi, postidjet ćemo sve one koji se na bilo koji način, bilo kroz samozadovoljnost ili oholost, ili kroz sljepoću i zlo mišljenje, skupljaju drugdje nego što je primjereno, pokazujući ovdje na naslijeđe biskupa najveće i najstarije crkve poznate svima, osnovane i organizirane u Rimu od dvojice najslavnijih apostola, Petra i Pavla - one crkve koja ima predaju i vjeru koja dolazi k nama nakon što je proglašena ljudima od apostola. Jer s ovom Crkvom, zbog njenog uzvišenog porijekla, sve se crkve moraju složiti, tj. svi vjerni u cijelome svijetu i po njoj su vjerni svugdje održavali apostolsku predaju".
(Irenej, Protiv krivovjerja, 3, 3, 2 [189. god.])
"U to vrijeme [190. god.] pojavilo se pitanje od nemalog značaja. Jer su crkve [Male] Azije, iz starije predaje držale da četrnaesti dan mjeseca, na koji je Židovima bilo zapovjeđeno da žrtvuju janje, treba biti proslavljen kao dan Spasiteljeve Pashe... Ali to nije bio običaj crkvi u ostatku svijeta... koje su održavale praksu, iz apostolske predaje, koja prevladava do današnjih dana, prekidanja posta [korizme] ne drugog dana nego onog Spasiteljeva uskrsnuća [nedjelja]. Sinode i skupovi biskupa održani su o ovom pitanju, i svi su jednodušno, u uzajamnom slaganju sastavili crkvenu odluku da se otajstvo Gospodinovog uskrsnuća treba slaviti ne drukčije nego na dan Gospodnji i da trebamo slaviti završetak pashalnog posta jedino na taj dan... Odmah potom, [papa] Viktor, koji je predsjedao crkvi Rima, pokušao je odsjeći od zajednice župe [Male] Azije, s crkvama koje su se složile s njima, kao nepravovjerne. I napisao je pisma i proglasio svu braću ondje potpuno izopćenom. Ali ovo nije zadovoljilo sve biskupe i oni su ga molili da razmotri mogućnost mira i susjedskog jedinstva i ljubavi... [Irenej] je primjereno savjetovao Viktoru da ne bi trebao odsjeći sve crkve Božje koje održavaju predaju starog običaja"
(Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, 5, 23, 1 – 24, 11)
"Tako je onda Irenej molio i pregovarao [s papom Viktorom] zagovarajući mir među crkvama - [Irenej koji je bio] čovjek dobro poznat jer je bio mirotvorac i u imenu i u karakteru. I dopisivao se pismima ne samo s Viktorom nego i s mnogim crkvenim vladarima"
(Isto, 24, 18)
"Gospodin govori Petru: "A ja tebi kažem", kaže, "Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." [Mt 16:18-19].... Na njemu [Petru] gradi on Crkvu i njemu daje zapovijed da pase ovce [Iv 21:17], i premda pridjeljuje sličnu moć svim apostolima, ipak je osnovao jednu stolicu [katedru] i uspostavio svojim autoritetom izvor i unutarnji razlog za to jedinstvo. Zaista, i drugi su bili što i Petar [apostoli], ali prvenstvo je dano Petru, pri čemu je jasno dano do znanja da je samo jedna Crkva i jedna stolica. Isto tako, svi [apostoli] su pastiri, a stado se pokazuje kao jedno, hranjeno od svih apostola u jednodušnoj suglasnosti. Ako se netko ne drži čvrsto ovog jedinstva s Petrom, može li zamisliti da još uvijek drži vjeru? Ako [bi] napustio Petrovu stolicu na kojoj je Crkva sagrađena, može li se još pouzdati da je u Crkvi?"
(Ciprijan Kartaški, Jedinstvo Katoličke crkve, 4; 1. izdanje [251. god.])
"Ciprijan [papi] Korneliju, svom bratu. Pozdrav... Odlučili smo poslati i šaljemo Vam pismo iz cijele provincije [gdje se nalazim] tako da bi svi naši sudrugovi mogli dati svoje odlučeno odobrenje i podršku vama i vašoj zajednici, to jest, i jedinstvu i milosrđu Katoličke Crkve"
(Isti, Pisma, 48, 1, 3 [253. god.])
"Ciprijan Antonijanu, svom bratu. Pozdrav... Napisao si... da bih ja trebao proslijediti kopiju istog pisma našem sudrugu [papi] Korneliju, tako da bi, ostavivši po strani svoju zabrinutost, mogao znati da držiš zajedništvo s njim, to jest, s Katoličkom Crkvom"
(Isto, 55[52], 1)
"Kornelije je bio proglašen biskupom odlukom Boga i njegovog Krista, svjedočanstvom sveg svećenstva, pljeskom ljudi tada prisutnih, od zbora časnih svećenika i dobrih ljudi... kad je mjesto Fabijana, koje je Petrovo mjesto, dostojanstvo svećeničke stolice, bilo prazno. Pošto je bilo zauzeto i voljom Božjom i potvrđeno pristankom svih nas, tko god sada želi postati biskup mora to učiniti izvan [Crkve]. Jer ne može imati crkveni položaj tko ne drži jedinstvo Crkve"
(Isto, 55[52], 8)
"S lažnim biskupom pridijeljenim sebi od krivovjeraca, usuđuju se čak zaploviti i nositi pisma od raskolnika i bogohulnika Petrovoj stolici i glavnoj crkvi [pape u Rimu], u kojoj svećeničko jedinstvo ima svoj izvor"
(Isto, 59, 14)
"[Papa] Stjepan... ponosi se mjestom svog biskupstva i brani tvrdnju da posjeduje nasljedstvo Petra, na kojem su položeni temelji Crkve [Mt 16:18]... Stjepan... proglašava da drži nasljedstvo Petrovog prijestolja"
(Firmilijan, skupljeno u Ciprijanovim Pismima 74[75], 17[253. god.])
"Sud [koji se tiče Atanazija] trebao je biti učinjen ne onako kako je bio, nego prema crkvenom zakonu. Bilo je dostojno svih vas da nam pišete, tako da se pravednost toga može vidjeti kao da izvire od svih... Zar ne znate da je običaj da prvo pišete nama i onda za pravednu odluku da bude poslana iz ovog mjesta [iz Rima]? Ako, dakle, ikoja takva sumnja postoji nad tamošnjim biskupom [Atanazijem Aleksandrijskim], primjedba o tome trebala je biti napisana ovdašnjoj crkvi. Ali sada, nakon što su učinili kako im se svidjelo, oni žele pribaviti naše slaganje, premda ga nikad nismo osudili. Niti su takve odredbe Pavla, niti su takve predaje Otaca. Ovo je druga vrsta postupka i nova praksa... Ono što pišem o ovome je za opće dobro. Jer ono što smo čuli od blaženog apostola Petra, te vam stvari naznačujem"
(Papa Julije I., Pismo u korist Atanazija [341. god.], zapisano u: Atanazije, Obrana protiv Arijevaca, 20-35)
"Ako bilo koji biskup izgubi presudu u nekom slučaju [odlukom njegovih sudrugova biskupa], a ostane u uvjerenju da je njegov slučaj dobar a ne loš, kako bi slučaj mogao iznova biti prosuđen... poštujmo uspomenu apostola Petra, tako da oni koji su donijeli sud pišu Juliju, rimskom biskupu, pa da on, ako se čini prikladno, može osobno poslati posrednike i presuda može biti donesena ponovo od biskupa susjedne provincije"
(Sabor u Sardici, kanon 3. [342. god.])
"Ako bi koji biskup bio svrgnut sudom biskupa smještenih u susjedstvu, i ako bi izjavio da će tražiti daljnji ispravak, drugi ne smije biti postavljen u njegovo sjedište dok biskup Rima ne bude upoznat sa slučajem i ne donese presudu"
(Isto, kanon 4.)
"U gradu Rimu biskupska stolica bila je dana prvo Petru, stolica u kojoj je Petar sjedio, isti onaj koji je bio glava - to je razlog zašto je bio zvan Kefa ["Stijena"] - između svih apostola, jedinstvena stolica u kojoj se održava sveopće jedinstvo. Ni apostoli pojedinačno ne proizlaze od sebe samih i svatko tko bi [se usudio] postaviti drugu stolicu nasuprot toj jedinoj stolici bio bi, samim činom, raskolnik i grešnik... Prisjetite se, dakle, porijekla vaše stolice, vi koji želite polagati pravo na naslov svete Crkve"
(Optat Milevski, Raskol donatista, 2, 2 [367 god.])
''Biskup Konstantinopola će imati prvenstvo časti nakon biskupa Rima, jer njegov je grad Novi Rim"
(I. carigradski sabor, kanon 3. [381. god.])
''Slično je odlučeno... da treba biti proglašeno da... je sveta Rimska Crkva smještena na čelo ne saborskim odlukama drugih crkvi, nego je primila prvenstvo evanđeoskim glasom našeg Gospodina i Spasitelja, koji kaže: "Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." [Mt 16:18-19] Prvo sjedište, prema tome, je ono Petra apostola, ono Rimske Crkve, koje nema niti mrlja niti nesavršenstva niti išta slično"
(Papa Damaz I., Damazov dekret, 3 [382. god.])
"Prepoznajemo u pismu Vaše svetosti [pape Siricija] budnost dobrog pastira. Vjerno motrite na povjerena Vam vrata i s pobožnom brigom branite Kristovo stado [Iv 10:7 ss], Vi koji ste vrijedni da Vas Gospodinove ovce čuju i slijede"
(Ambrozijeva sinoda, Sinodsko pismo papi Siriciju [389. god.])
"Ne slijedim niti jednog vođu osim Krista i ne pridružujem se u zajedništvo nikome osim Vašoj blagoslovljenosti [pape Damaza I.], to jest, Petrovoj stolici. Znam da je ovo stijena na kojoj je Crkva sagrađena. Tko god blaguje Jaganjca izvan ove kuće, svetogrdan je. Tko god nije u Noinoj arci, poginut će kad nadođe poplava."
(Jeronim, Pisma, 15, 2 [396. god.])
''Ovdje je crkva podijeljena u tri dijela, od kojih svaki nastoji pridobiti me za sebe... U međuvremenu nastavljam vapiti: "Prihvaćam onoga koji je pridružen Petrovoj stolici!"... Stoga, molim Vašu blaženost [papu Damaza I].... recite mi s kime trebam komunicirati u Siriji."
(Isto, 16, 2)
"Postoje mnoge druge stvari koje me na najprikladniji način drže u krilu [Katoličke Crkve]. Jednodušnost ljudi i naroda drži me ovdje. Njezin autoritet, uveden u čudima, othranjen nadom, uvećan ljubavlju i potvrđen njenom starošću, drži me ovdje. Naslijeđe svećenika, od samog sjedišta apostola Petra, kome je Gospodin nakon uskrsnuća povjerio nadležnost pastirstva nad svojim ovcama [Ivan 21:15-17], do trenutnog biskupstva [pape Siricija]"
(Augustin, Protiv pisma Manija zvanog "Temelj", 5 [397 god.])
"[U ovom slučaju Pelagija] dva su vijeća već poslana Apostolskoj Stolici [rimskom biskupu] te su odande došli i odgovori. Slučaj je pri kraju; neka i ta greška bude pri kraju!"
(Isti, Propovijedi, 131, 10 [411. god.])
"Ako bi se čulo o slučajevima od većeg značaja [na saboru], oni trebaju, kao što sinoda određuje i kao što dobar običaj zahtijeva, nakon biskupske prosudbe, biti upućeni Apostolskoj Stolici"
(Papa Inocent I., Pisma, 2, 3, 6 [408. god.])
"U traženju Božjih stvari... slijedeći primjere drevne predaje... ojačali ste... snagu vaše vjere pravim razumom, jer ste prepoznali da sud treba biti predan nama, i pokazali da znate što pripada Apostolskoj Stolici, ako svi mi u ovoj situaciji želimo slijediti samog apostola [Petra] iz koga je izrasla sama biskupija i ukupni autoritet ovoga imena. Slijedeći njega, znamo kako osuditi zla baš kao što znamo odobriti ono što je pohvalno. Ili radije, čuvajući vašom svećeničkom službom ono što su Oci uspostavili, niste smatrali da je ono što su oni odlučili, ne ljudskom nego božanskom prosudbom, nešto što se može pogaziti. Oni nisu ništa smatrali završenim, čak i ako se ticalo dalekih i udaljenih provincija, dok nije došlo do ovog Sjedišta [Rima], tako da ono što je bilo samo izjava može biti potvrđeno autoritetom ovog Sjedišta i tako drugih crkvi - baš kao što sve vode proizlaze iz svog prirodnog izvora i, kroz razne predjele cijelog svijeta, ostaju čiste tekućine nepokvarene glave..."
(Isto, 29, 1)
"Nalažemo vam [mojim izaslanicima na saboru u Efezu] neophodan zadatak čuvanja autoriteta Apostolske Stolice. I ako predane vam upute moraju ovo spomenuti i ako morate biti prisutni u skupu, ako dođe do neslaganja, nije na vama da se pridružite borbi nego da presudite [u moju korist]"
(Papa Celestin I., Pisma, 17 [431. god.])
"Filip, prezbiter i poslanik [pape Celestina I.] reče: "Nudimo zahvalu svetoj i časnoj sinodi, jer kad smo vam, sveti članovi, pročitali pisma našeg svetog i blagoslovljenog pape, našim svetim glasovima, i vi ste se pridružili svetoj glavi vašim svetim odobravanjem. Jer vašem blaženstvu nije nepoznato da je glava sveukupne vjere, glava svih apostola, blaženi Petar apostol. A budući da smo sad stigli, nakon mnogih bura i oluja, molimo vas da zapovjedite da nam se izloži što je učinjeno na ovoj svetoj sinodi prije našeg dolaska; kako bi prema mišljenju našeg blagoslovljenog pape i ovog nazočnog svetog skupa, mogli potvrditi njihove odluke""
(Efeški sabor, Djela sabora, II. sjednica [431. god.])
"Naš Gospodin Isus Krist... ustanovio je obožavanje koje pripada božanskoj religiji... Ali Gospodin je želio da se sakrament ovog dara odnosi na sve apostole na takav način da se može naći prvenstveno u najblagoslovljenijem Petru, najvišem od svih apostola. I želio je da njegovi darovi teku u cijelo tijelo od Petra samoga, kao od glave, na takav način da bi svatko tko bi se usudio odijeliti od zajedništva s Petrom, shvatio da više nije dionik božanskog otajstva...
[Vi, moja braćo], morate shvatiti s nama, naravno, da je Apostolska Stolica - izvan poštovanja za nju, mislim - u bezbrojnim prilikama bila konzultirana od biskupa čak i u vašoj provinciji [Vienne]. I kroz priziv različitih slučajeva ovoj Stolici, odluke su bile ili povučene ili potvrđene, kao što zapovijeda dugo postojeći običaj"
(Papa Leon I., Pisma, 10, 2-3 [445. god.])
"Za odluku biskupa koja je protivna Nicejskom rješenju, u zajedništvu s vašom vjernom pobožnošću, proglašavam da je nevaljana i poništavam je autoritetom svetog apostola Petra"
(Isto, 110)
"Ako je po tvom shvaćanju, [Atanazije Solunski],u vezi slučaja koji treba biti razmotren i odlučen zajednički s tvojom braćom, njihova odluka bila je drukčija nego što si želio, onda neka cijeli slučaj, zajedno sa zapisom događaja bude upućen nama... Iako biskupi imaju zajedničko dostojanstvo, nisu svi na istom položaju. Čak i među blaženim apostolima, premda su bili jednaki u časti, postojala je određena razlika u moći. Svi su bili jednaki u tome što su bili izabrani [za apostole], ali jednom je bilo dano biti nadređen ostalima... [Tako danas kroz biskupe] briga sveopće Crkve bi pritekla u jedno sjedište Petra, i ništa nikad ne smije biti u sukobu s ovom glavom"
(Isto, 14, 11)
"Opominjemo te u svakom smislu, časni brate, da poslušaš pokorno ono što je napisao od najblagoslovljeniji papa iz grada Rima, jer blaženi Petar, koji živi i predsjedava u svom sjedištu, pribavlja istinu vjere onima koji je traže. Jer mi, radi našeg zanimanja za mir i vjeru, ne možemo presuđivati slučajeve bez pristanka rimskog biskupa"
(Petar Krizolog, Pisma, 25, 2 [449. god.])
"Biskup Paskanije, čuvar Apostolske Stolice, stade u sredinu [saborskih otaca] i reče, "Primili smo upute iz ruku najblagoslovljenijeg apostolskog biskupa grada Rima [pape Leona I], koji je glava svih crkvi, a te upute kažu da Dioskoru ne treba dopustiti da sjedi u [prisutnom] skupu, a ako pokuša zauzeti mjesto treba biti izbačen. Ove upute moramo provesti."
(Kalcedonski sabor, Djela sabora, I. sjednica [451. god.])
"Nakon čitanja prethodne poslanice [Leonove knjige], najčasniji biskupi su povikali: "Ovo je vjera otaca! Ovo je vjera apostola! Tako svi vjerujemo! Tako pravovjerni vjeruju! Neka je izopćen onaj koji tako ne vjeruje! Petar je tako progovorio kroz Leona!""
(Isto, II. sjednica)
"Vaša najslađa svetost, [biskup Eulogije Aleksandrijski], mnogo mi je govorila u svom pismu o stolici Svetog Petra, princa apostola, govoreći da on sam sada sjedi na njoj u osobama njegovih nasljednika. I zaista priznajem da sam nevrijedan... Rado sam prihvatio sve što je rečeno u onome što mi je on govorio o Petrovoj stolici, tko zauzima Petrovu stolicu. I, premda me posebna čast prema meni ne veseli... tko može zanemariti da je sveta Crkva učinjena čvrstom na čvrstoći princa apostola, koji je svoje ime izveo iz čvrstoće svoga uma, tako da bude prozvan Petar po stijeni. I njemu je rekao glas Istine, "Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga" [Mt 16:19]. I još mu je rečeno, "Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću." [Lk 22:32]. I još jednom, "Šimune Ivanov, voliš li me? Pasi ovce moje!" [Iv 21:17]"
(Papa Grgur I., Pisma, 40 [597. god.])
