Zbirka službenih izjava crkvenog Učiteljstva, drevnih kršćanskih spisa i zapisa ranokršćanske Predaje

utorak, 8. ožujka 2011.

Quanta cura; Syllabus (Pio IX., 8. XII. 1864.)


Naturalizam i socijalizam

Naime, gdje je iz građanskog društva bila uklonjena religija i odbačen nauk i autoritet božanske objave, tamo se dozvoljava da se zamrači i sam ispravni pojam pravednosti i ljudskog prava , a umjesto istinite pravednosti i zakonitog prava dolazi sila materijalnog prava; iz toga je jasno zašto se neki, potpuno zanemarivši i odbacivši najsigurnije principe zdravog razuma, usuđuju javno iznositi ,,da volja naroda, kako je zovu, izražena javnim mnijenjem ili na neki drugi način, postaje vrhovnim zakonom, oslobođen od svakog božanskog i ljudskog prava, i da djela učinjena na političkom području, tim samim što su učinjena, imaju snagu prava’’.

Uistinu, tko ne vidi i ne osjeća jasno, da ljudsko društvo oslobođeno spona religije i ispravne pravednosti, ne može imati nikakav drugi cilj osim sticanja i zgrtanja bogatstva, i da u svom djelovanja neće slijediti niti jedan drugi zakon, osim neobuzdane duševne želje služiti vlastitim požudama i ugodnostima? ...

I nisu zadovoljni što su religiju potisnuli iz javnog društva, nego samu religiju žele maknuti i iz privatnih obitelji. Oni naime koji naučavaju i ispovijedaju najpogubniju zabludu komunizma i socijalizma, tvrde: ,,domaćinsko društvo, ili obitelj, dobiva naime sav razlog svoga postojanja od građanskog prava; zbog toga samo iz građanskih zakona proizlaze i ovise sva prava roditelja prema djeci, u prvom redu pak pravo da se brine za obrazovanje i odgoj’’.

Tim bezbožnim mišljenjima i kombinacijama ti najlažljiviji ljudi u prvom redu žele da se spasonosna istina i snaga Katoličke crkve potpuno isključe iz obrazovanja i odgoja mladih.

Neovisnost crkvenog autoriteta od građanskog

Drugi obnavljajući zle i toliko puta osuđene misli novatora, usuđuju se velikom bahatošću podvrgnuti sudu građanskog društva vrhovni autoritet ove Apostolske Stolice, koji joj je dao Krist Gospodin, te istoj Crkvi i Stolici nijekati sva prava oko onoga što spada na vanjski poredak.

I oni se nimalo ne stide tvrditi: ,,Zakoni Crkve ne obvezuju u savjesti, ako ih ne proglasi građanska vlast; dokumenti i dekreti Rimskih prvosvećenika koji se odnose na religiju i Crkvu, trebaju (dobiti) potvrdu i odobrenje, ili najmanje pristanak građanske vlasti; Apostolske konstitucije kojima se osuđuju tajna društva, bilo da se unjima traži prisega o držanju tajne ili ne, i njihovi pristalice i sljedbenici, koji se kažnjavaju anatemom, nemaju nikakve snage u onim krajevima svijeta u kojima takva udruženja trpi grđanska vlast....’’.

I ne stide se tajno i javno iznositi krivovjerničko načelo i izreku, iz koje se rađa toliko pokvarenih mišljenja i zabluda, naime: ,,Crkvena vlast nije po božanskom pravu različita i neovisna od građanske vlasti, niti može sačuvati takvu različitost – i neovisnost, a da Crkva (tako) ne bi napadala i otimala bitna prava građanske vlasti’’.

Isto tako ne možemo šutke prijeći preko drskosti onih, koji ... nastoje da se ,,onim odlukama i dekretima Apostolske stolice, za čiji sadržaj izjavljuju da spada na opće dobro Crkve, na njezina prava i stegu, ali ako se ne dotiču dogmi vjere i morala, da im se može uskratiti pristanak i poslušnost bez grijeha i bez ikakvog nijekanja katoličke pripadnosti.’’...

I tako sva (ova) i pojedina kriva mišljenja i učenja, posebno ona spomenuta ovim pismom, našim Apostolskim autoritetom odbacujemo, zabranjujemo i osuđujemo, te želimo i zapovijedamo da ih svi sinovi Katoličke crkve u potpunosti smatraju za zabranjene i osuđene.

Tvrdnje Svllabusa

§ I. Panteizam, naturalizam i apsolutni racionalizam

1. Ne postoji nikakvo najviše, najmudrije i najprovidnosnije božansko biće, različito od ove sveukupnosti stvari, pa je Bog isto što i narav stvari i zbog toga je podložan promjenama; i zaista, Bog je u čovjeku i svijetu, i sve je Bog i (to sve) ima samo Božju supstanciju; ijedna te ista stvar je Bog sa svijetom, i dosljedno duh s materijom, nužnost sa slobodom, istinito s lažju, dobro sa zlim i pravedno s nepravednim.

2. Treba nijekati svako Božje djelovanje na čovjeka i na svijet.

3. Ljudski razum, bez ikakvog obaziranja na Boga, jedini je sudac istine i laži, dobra i zla, on je zakon samome sebi, i sa svojim naravnim snagama je dovoljan da se brine za dobro ljudi i naroda.

4. Sve vjerske istine proistječu iz pirođene snage čovjekovog razuma; tako je razum vrhovna norma prema kojoj čovjek može i mora steći spoznaju svih istina, bilo koje vrste.

5. Božja objava je nesavršena i zbog toga je podložna trajnom i neograničenom napretku koji odgovara napretku ljudskog razuma.

6. Kristova je vjera protivna ljudskom razumu; božanska objava ne samo da ništa ne koristi nego i škodi ljudskoj savršenosti.

7. Proročanstva i čudesa u Svetom pismu izložena su i ispripovijedana na pjesnički način, a otajstva kršćanske vjere su vrhunac filozofskih istraživanja; i u knjigama obaju Zavjeta nalaze se mitski sadržaji; i sam Isus Krist je mitski umišljaj.

§ II. Umjereni racionalizam

8. Budući da se ljudski razum izjednačuje sa samom religijom, zbog toga s teološkim disciplinama treba postupati jednako kao i s filozofskima.

9. Bez iznimke sve dogme kršćanske religije su predmet naravne znanosti ili filozofije; i ljudski razum, obrazovan samo povijesno, sa svojim naravnim snagama i principima, može doći do prave spoznaje svih pa i skrovitijih dogmi, samo ako su te dogme predočene samom razumu kao predmet (spoznaje).

10. Budući daje jedno filozof a drugo filozofija, on se ima pravo i dužnost podvrgnuti autoritetu, za koji sam dokaže daje pravi; a filozofija se niti može niti mora podvrgnuti bilo čijem autoritetu.

11. Ne samo da se Crkva nikada ne smije miješati u filozofiju, nego mora i podnositi zablude same filozofije, i njoj prepustiti da ispravi samu sebe.

12. Dekreti Apostolske stolice i Rimskih kongregacija priječe slobodni napredak znanosti.

13. Metoda i principi na kojima su stari skolastički učitelji izgradili teologiju, nikako ne odgovaraju potrebama napretka znanosti u naše vrijeme.

14. U razvijanju filozofije ne treba se obazirati ni na kakvu nadnaravnu objavu.

§ III. Indiferentizam, latitudinarizam

15. Svaki čovjek ima slobodu prihvatiti i ispovijedati religiju, za koju, vođen svjetlom razuma, bude smatrao daje istinita.

16. Ljudi u obdržavnju bilo koje religije mogu pronaći put vječnog spasenja i postići vječno spasenje.

17. Treba biti barem u dobroj nadi u vječno spasenje svih onih, koji nikako nisu bili u pravoj Kristovoj crkvi.

18. Protestantizam nije ništa drugo nego različit oblik iste prave kršćanske religije, u kojoj je moguće svidjeti se Bogu, jednako kao i u Katoličkoj crkvi.

§ IV. Socijalizam, komunizam, tajna, biblijska i kleričko-liberalna društva

§ V. Zablude o Crkvi i njezinim pravima

19. Crkva nije pravo, savršeno i potpuno slobodno društvo, niti ima svoja vlastita i trajna prava koja joj je dao njezin božanski utemeljitelj, nego građanska vlast mora odrediti koja su prava Crkve i granice unutar kojih se može koristiti tim pravima.

20. Crkvena vlast ne smije provoditi svoj autoritet bez odobrenja i pristanka građanske uprave.

21. Crkva nema ovlasti dogmatski definirati da je religija Katoličke crkve jedina prava religija.

22. Obveza kojoj se u potpunosti moraju pokoravati katolički učitelji i pisci ograničena je samo na ono što nepogrješivi crkveni sud predoči da svi trebaju vjerovati kao vjerske dogme.

23. Rimski prvosvećenici i opći sabori su prestupili granice svoje ovlasti, prisvojili su si prava knezova, a također su pogriješili kod definicija u stvarima vjere i morala.

24. Crkva nema ovlasti nanositi silu, niti ima ikakvu izravnu ili neizravnu vremenitu
vlast.

25. Osim vlasti koju ima episkopat, druga je vremenita vlast, koja je dana (Crkvi) izričito ili šutke, i zbog toga nju građanska vlast može opozvati kada to bude željela.

26. Crkva nema prirođeno i zakonito pravo stjecanja i posjedovanja.

27. Svete crkvene službenike i rimskog prvosvećenika treba potpuno isključiti od svake brige i vlasti nad vremenitim stvarima.

28. Bez odobrenja vlasti biskupi ne smiju proglasiti niti sama apostolska pisma.

29. Povlastice podijeljene od rimskog prvosvećenika treba smatrati kao nevaljale, ako ih nije zatražila državna uprava.

30. Imunitet Crkve i crkvenih osoba potječe od građanskog prava.

31. Iz društva treba u potpunosti ukloniti crkvenu ovlast za vremenite kleričke parnice, bilo građanske bilo kaznene, pa i bez pitanja ili uz osporavanje Apostolske stolice.

32. Osobni imunitet kojim su klerici izuzeti od obveze vojne službe, može se oduzeti bez ikakve povrede naravnog prava i pravednosti; to dokidanje traži građanski napredak uspostavljen većinom u društvu s oblikom slobodnije vlasti.

33. Ne pripada jedino pod vlast crkvene nadležnosti, da ona vlastitim i prirođenim pravom upravlja naučavanjem teoloških stvari.

34. Učenje onih koji su uspoređivali rimskog prvosvećenika sa slobodnim knezom koji djeluje u čitavoj Crkvi, je učenje koje je prevladavalo u Srednjem vijeku.

35. Ništa ne priječi da se temeljem zaključka nekog općeg sabora, ili odlukom svih naroda, vrhovno svećeništvo od Rimskog biskupa i grada (Rima) prenese na nekog drugog biskupa i na drugi grad.

36. Definicija nacionalnog sabora ne dopušta nikakvu daljnju raspravu, a građanska uprava može tražiti stvar u skladu s tim odredbama.

37. Mogu se osnovati nacionalne Crkve izuzete od autoriteta rimskog prvosvećenika i potpuno odijeljene (od njega).

38. Podjeli Crkve na Istočnu i Zapadnu doprinijelo je previše odluka rimskih prvosvećenika.

§ VI. Zablude o građanskom društvu, bilo u sebi, bilo o njegovom odnosu prema Crkvi

39. Činjenica (postojanja) države, kao ishodišta i izvora svih prava, ima neko pravo koje nije ograničeno nikakvim granicama.

40. Nauk Katoličke crkve protivi se dobru i prednostima ljudskog društva.

41. Građanska vlast, makar je vršio neki načelnik-nevjernik, ima neizravnu negativnu vlast nad svetim; zbog toga ona ima ne samo vlast koja se zove ,,neka se izvrši’’, nego i pravo ‘priziva’ koja postoji ‘zbog zloporabe’.

42. Kod sukoba zakona obiju vlasti, jača je građanska vlast.

43. Laička vlast ima pravo raskinuti, tumačiti i učiniti nevaljalima svečane ugovore (koje narod zove ‘konkordati’) sklopljene sa Svetom stolicom o korištenju prava koja spadaju na crkveni imunitet, bez njezinog pristanka pa i uz njezino protivljenje.

44. Građanska vlast može se miješati u stvari koje spadaju na religiju, moral i duhovno upravljanje. Tako može suditi o naputcima, koje po svojoj službi izdaju pastiri Crkve kao pravila za savjest; štoviše, može odlučivati o podjeljivanju božanskih sakramenata i o potrebnim pretpostavkama za njihovo primanje.

45. Čitavo upravljanje javnim školama u kojima se obrazuje mladež neke države, od čega su na neki način izuzeta biskupijska sjemeništa, može se i mora povjeriti građanskom društvu, i to tako povjeriti da se nikakvoj drugoj vlasti ne prizna nikakvo pravo miješati se u uređenje škola, u uređenje nastave, u podjeljivanje stupnjeva, u izbor ili odobravanje učitelja.

46. Pa i u samim kleričkim sjemeništima građanskoj je vlasti podložna metoda koju treba primijeniti kod studija.

47. Najbolji razlozi građanskog društva traže da se pučke škole, koje su otvorene svoj djeci bilo kojeg staleža iz naroda, kao i sve javne ustanove koje su određene za predavanje književnosti i strožih predmeta te za skrb u odgoju mladeži, izuzimaju se od svakog crkvenog autoriteta, prava miješanja i vođenja, te se potpuno podlažu odluci građanske i političke vlasti, prema želji onih koji vladaju i prema mišljenju općeg mnijenja.

48. Katoličkim muževima može se povjeriti onaj način obrazovanja mladeži koji je odvojen od vjere i od crkvene vlasti, koji se odnosi samo, ili barem prvenstveno, na prirodne znanosti i na ciljeve zemaljskog društvenog života.

49. Građanska vlast može spriječiti da nadstojnici svetoga i vjerni narod ne mogu slobodno i uzjamano biti povezani s rimskim prvosvećenikom.

50. Laička vlast ima po sebi pravo predstavljati biskupe i može od njih zahtijevati da prihvate upravu biskupija i prije nego li od Svete stolice prime kanonsko imenovanje i apostolsko pismo.

51. Štoviše, laička uprava ima pravo skinuti biskupe s vršenja dušobrižničke službe, i ne mora se pokoravati rimskom prvosvećeniku u onome što se odnosi na ustanovu episkopata i biskupa.

52. Uprava može po svom pravu izmijeniti dob koju je odredila Crkva za polaganje redovničkih zavjeta, kako za žene tako i za muškarce, i narediti svim redovničkim zajednicama da nikoga ne pripuste polaganju svečanih zavjeta bez njezinog odobrenja.

53. Treba dokinuti zakone koji se odnose na zaštitu redovničkih zajednica, njihovih prava i dužnosti; štoviše, građanska uprava može svima pružiti pomoć koji bi htjeli napustiti prihvaćeni način redovničkog života ili prekršiti svečane zavjete; isto tako može potpuno ukinuti iste redovničke zajednice, kolegijalne crkve i jednostavne nadarbine, pa i pravo patronata, a njihova dobra i prihode podvrgnuti i pripisati sudu građanske uprave.

54. Kraljevi i knezovi ne samo da su izuzeti od crkvene nadležnosti, nego su u pitanjima dokidanja nadležnosti iznad Crkve.

50. Crkvu treba odvojiti od države i državu od Crkve.

§ VII. Zablude o naravnoj i kršćanskoj etici

56. Moralni zakoni jedva da trebaju sankcije, i nikako nije potrebno da se ljudski zakoni usklađuju s naravnim pravom, ili da prime moć obvezivanja od Boga.

57. Znanje o filozofskim i moralnim stvarima, kao i građanski zakoni, mogu i moraju odstupati od Božjeg i crkvenog autoriteta.

58. Ne treba priznavati druge sile, osim onih koje se nalaze u materiji, a svaki moralni red i poštenje treba staviti u zgrtanje i povećanje bogatstva na bilo koji način, i u udovoljavanje požudama.

59. Pravo počiva u materijalnom činu, sve ljudske službe su prazne riječi, a sva ljudska djela imaju snagu prava.

60. Autoritet nije ništa drugo nego zbir brojeva materijalnih sila.

61. Povoljna nepravda čina ne donosi nikakvu štetu svetosti prava.

62. Treba proglasiti i pridržavati se načela o nemiješanju.

63. Dozvoljeno je zakonitim knezovima uskratiti poslušnost, štoviše i pobuniti se protiv njih.

64. Ne samo da ne treba osuđivati kršenje bilo koje svete zakletve i bilo koje zločinačko i sramotno djelovanje koje se protivi vječnom zakonu, nego to treba najvišim pohvalama iznositi kao potpuno dozvoljeno, kada se to čini iz ljubavi prema domovini.

§ VIII. Zablude o kršćanskoj ženidbi

65. Ni na koji način se ne može prihvatiti daje Krist uzdigao ženidbu na dostojanstvo sakramenta.

66. Sakrament ženidbe je samo neki dodatak ugovoru, od njega odvojiv, a sam sakrament se nalazi samo i jedino u ženidbenom blagoslovu.

67. Po naravnom pravu ženidbena veza nije nerazrješiva, pa se u različitim slučajevima razvod, u pravom smislu, može provesti građanskim autoritetom.

68. Crkva nema ovlasti uvoditi zapreke koje razvrgavaju ženidbu, nego ona pripada građanskoj vlasti, koja treba ukinuti postojeće zapreke.

69. Crkva je u kasnijim stoljećima počela uvoditi zapreke koje razvrgavaju ženidbu, ali ne vlastitim pravom, nego se služila onom ovlašću koju je dobila od građanske vlasti.

70. Tridentski kanoni koji kažnjavaju kaznom anateme one koji bi se usudili Crkvi nijekati pravo uvođenja razvrgavajućih zapreka, ili nisu dogmatski, ili ih treba shvatiti u smislu pozajmljene ovlasti.

71. Tridentska forma ne obvezuje pod kaznom nevaljanosti tamo gdje je građanski zakon propisao drugu formu i želi da ženidba bude valjana primjenom te nove forme.

72. Bonifacije VIII. prvi je ustvrdio da zavjet čistoće, koji se polaže kod ređenja, čini ženidbu ništetnom.

73. Među kršćanima može nastati ženidba, u pravom smislu riječi, snagom čisto naravnog ugovora, te je krivo (tvrditi), daje ženidbeni ugovor sklopljen među kršćanima uvijek sakrament, ili da nema ugovora ako se isključuje sakrament.

74. Pitanja ženidbe i zaruka, po svojoj naravi, spadaju u građansku nadležnost.

N.B. Ovdje se mogu počiniti dvije druge zablude: o poništenju kleričkog celibata i o davanju prednosti ženidbenom staležu pred staležom djevičanstva.

§ IX. Zablude o svjetovnoj vlasti rimskog prvosvećenika

75. Sinovi kršćanske i Katoličke crkve raspravljaju međusobno o spojivosti vremenite i duhovne vlasti.

76. Dokinuće svjetovne vlasti koju ima Apostolska stolica, vrlo bi mnogo doprinijela crkvenoj slobodi i sreći.

§ X. Zablude koje se odnose na današnji liberalizam

77. U ovo naše vrijeme nije više korisno katoličku religiju smatrati za jedinu državnu religiju, isključujući sve ostale religije.

78. Zbog toga je u nekim krajevima katoličkog imena na hvalevrijedan način osigurano, da ljudi koji se tamo doseljavaju, mogu slobodno javno imati kult vlastit svakome od njih.

79. Krivo je naime (misliti), da građanska sloboda za sve kultove, kao i puna ovlast dana svima da mogu otvoreno i javno očitovati bilo kakve stavove i mišljenja, vodi prema tome da se lakše iskvare moral i duša naroda i da se širi kuga indiferentizma.

70. Rimski se prvosvećenik može i mora pomiriti i uskladiti s napretkom, s liberalizmom i s novom civilizacijom.

(DENZINGER H. – HÜNERMANN P., Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002., 538.-549. str. [br. 2890-2980])

ponedjeljak, 7. ožujka 2011.

Dekret Sv. oficija 'Lamentabili' (Pio X., 3. VII. 1907.)

Odvajanje egzegeze od crkvenog učiteljstva

1. Crkveni zakon koji propisuje da knjige koje se odnose na božansko Pismo budu podvrgnute prethodnoj provjeri, ne proteže se na zastupnike kritičkog pristupa niti na znanstvenu egzegezu knjiga Staroga i Novoga zavjeta.

2. Ne treba doduše omalovažavati crkveno tumačenje svetih knjiga, ipak ono podliježe podrobnijem sudu i ispravku egezgeta.

3. Iz sudova i crkvenih kazni donesenih protiv slobodne i znanstvenije egzegeze može se zaključiti, da vjera koju iznosi Crkva proturiječi povijesti, te da se katoličke dogme u stvari ne mogu uskladiti s istinitijim izvorima kršćanske religije.

4. Crkveno učiteljstvo ne može pomoću dogmatskih definicija odrediti pravi smisao svetog Pisma.

5. Budući da se u pokladu vjere nalaze samo objavljene istine, ni na koji način na Crkvu ne spada donositi sud o tvrdnjama ljudskih znanosti.

6. Kod definiranja istina Crkva koja uči i Crkva koja poučava tako surađuju, da Crkvi koja poučava ostaje samo potvrditi opće mišljenje Crkve koja uči.

7. Kada Crkva osuđuje zablude, ne može od vjernika tražiti nikakvo unutarnje pristajanje, kojim bi oni prihvatili sudove koje je ona izrekla.

8. Treba smatrati da su bez ikakve krivnje oni koji smatraju za ništavne osude koje su izdale Sveta kongregacija indeksa ili druge svete rimske Kongregacije.

O nadahnuću i nepogrješivosti Svetoga pisma

9. Oni koji vjeruju daje Bog uistinu pisac Svetoga pisma, pokazuju preveliku jednostavnost ili neznanje.

10. Nadahnuće knjiga Staroga zavjeta se sastoji u tome, što su izraelski pisci predali religijsko učenje na neki poseban način, poganima malo poznat ili nepoznat.

11. Božansko nadahnuće se ne proteže na čitavo Pismo tako, da bi svi njegovi dijelovi bili sigurni od svake zablude.

12. Ako se egzeget želi korisno baviti biblijskim studijem, treba najprije odložiti svako unaprijed stvoreno mišljenje o nadnaravnom porijeklu Svetog pisma, i treba ga tumačiti na isti način kao i druge čisto ljudske dokumente.

13. Sami evanđelisti i kršćani druge i treće generacije su evanđeoske poredbe tumačili umjetno, te su tako dali povoda malom plodu Kristovih propovijedi kod Židova.

14. U mnogim pripovijedanjima evanđelisti nisu iznosili toliko ono što je istinito, nego što su smatrali korisnijim, makar to bilo i lažno.

15. Evanđelja su bila povećavana neprestanim dodacima i ispravcima do konačno određenog kanona; zbog toga su u njima ostali samo mali i nesigurni tragovi Kristovog naučavanja.

16. Ivanovo pripovijedanje nije prava povijest, nego mistično razmatranje evanđelja; govori koji se nalaze u njegovom Evanđelju su teološka razmatranja o otajstvu spasenja, bez povijesne istine.

17. Četvrto je Evanđelje povećalo čudesa, ne samo kako bi izvanredno došlo više do izražaja, nego i da bi bilo prikladnije za označavanje djela i slave utjelovljene Riječi.

18. Ivan doduše sebi prisvaja ulogu svjedoka o Kristu; uistinu pak, on je samo izvanredni svjedok kršćanskog života, ili Kristovog života u Crkvi krajem prvoga stoljeća.

19. Krivovjernički su egzegeti vjernije iznijeli pravi smisao Pisma, nego li katolički egzegeti.

Pojam objave i dogme

20. Objava nije mogla biti drugo nego svijest koju je čovjek stekao o svom odnosu prema Bogu.

21. Objava koja čini predmet katoličke vjere nije bila završena s apostolima.

22. Dogme koje Crkva iznosi kao objavljene, nisu istine pale s neba, nego su neka tumačenja religijskih čina, koja sije teškim naporom stekao ljudski um.

23. Može postojati, i uistinu postoji, proturječje između činjenica o kojima pripovijeda Sveto pismo i crkvenih dogmi koje se na njima temelje; tako da egzeget s kritičkim pristupom može kao lažne odbaciti činjenice, u koje Crkva vjeruje kao potpuno sigurne.

24. Ne treba osuđivati egzegeta koji stvara pretpostavke iz kojih slijedi da su dogme povijesno lažne ili sumnjive, samo ako izravno ne niječe same dogme.

25. Vjersko pristajanje se konačno oslanja na skup vjerojatnosti.

26. Vjerske dogme treba zadržati samo prema praktičnom smislu, to jest kao obvezatno pravilo za djelovanje, a ne kao pravilo vjerovanja.

27. Iz evanđelja se ne dokazuje božanstvo Isusa Krista, nego je to dogma koju je kršćanska svijest izvela iz pojma Mesije.

28. Kad je Isus vršio svoju službu nije govorio sa svrhom, kako bi poučavao da je on Mesija, niti su njegova čudesa išla za tim da to dokažu.

29. Može se dozvoliti daje Krist o kojem govori povijest mnogo ispod Krista koji je predmet vjere.

30. U svim evanđeoskim tekstovima ime Sin Božji znači samo isto kao ime Mesija, a nikako ne znači da je Krist pravi i naravni Božji Sin.

31. Učenje o Kristu koje iznose Pavao, Ivan te Nicejski, Efeški i Kalcedonski sabori, nije ono stoje naučavao Isus, nego ono stoje o Isusu shvaćala kršćanska savjest.

32. Ne može se pomiriti naravni smisao evanđeoskih tekstova s onim što naši teolozi uče o svijesti i nepogrješivom znanju Isusa Krista.

33. Svakome, koga ne vodi unaprijed stvoreno mišljenje, je jasno daje Isus izjavljivao zablude o skorom dolasku Mesije, ili da veći dio učenja u samim sinoptičkim Evanđeljima nije autentičan.

34. (Egzeget) kritičkog pristupa ne može tvrditi da Kristovo znanje nije bilo ograničeno nekim granicama, osim ako se prihvati pretpostavka, koja se povijesno jedva može shvatiti i koja se protivi moralnom osjećaju, naime daje Krist kao čovjek imao Božje znanje, ali da nipošto nije htio znanje o tolikim stvarima saopćiti učenicima i nasljednicima.

35. Krist nije uvijek imao svijest o svom mesijanskom dostojanstvu.

36. Kristovo uskrsnuće nije pravi događaj povijesnog reda, nego događaj potpuno nadnaravnoga reda, koji nije dokazan niti dokaziv; njega je kršćanska svijest malo pomalo oblikovala iz drugih (činjenica).

37. Vjera u Kristovo uskrsnuće od početka nije bila toliko o samoj činjenici uskrsnuća, nego o Kristovom besmrtnom životu kod Boga.

38. Učenje o Kristovoj smrti kao o zadovoljštini, nije evanđeoska, nego samo Pavlova.

Sakramenti

39. Mišljenja o porijeklu sakramenata, kojima su Tridentski oci bili prožeti i koja su bez sumnje imala utjecaj na njihove dogmatske kanone, daleko su od onih koja sada s pravom imaju povijesni istraživači kršćanske stvari.

40. Sakramenti imaju svoj izvor iz toga, što su apostoli i njihovi nasljednici, neku Kristovu ideju i nakanu, tumačili u skladu s poticajima iz okolnosti i događaja.

41. Sakramenti smjeraju samo na to da čovjeku dozovu u svijest uvijek dobrostivu prisutnost Stvoritelja.

42. Kršćanska je zajednica uvela nužnost krštenja, prihvaćajući ga kao potreban obred, povezujući s njim obveze kršćanske vjeroispovijesti.

43. Običaj podjeljivanja krštenja djeci je razvitak discipline, a jedan razlog za to je bio da se skrament podijeli na dva, naime na krštenje i na pokoru.

44. Ništa ne dokazuje to što su apostoli preuzeli obred sakramenta potvrde; formalno pak razlikovanje dvaju sakramenata, to jest krštenja i potvrde, jedva da spada na povijest prvotnog kršćanstva.

45. Ne treba sve uzeti kao povijesno što Pavao pripovijeda o ustanovljenju euharistije [1 Kor 11,23-25].

46. U prvotnoj Crkvi nije postojao pojam o kršćaninu grješniku, koji je pomiren crkvenim autoritetom, nego se Crkva samo jako sporo privikavala na taj pojam. Štoviše, nakon što je pokora bila priznata kao crkvena ustanova, nije se zvala imenom sakramenta, jer se smatrala za okaljani sakrament.

47. Gospodinove riječi: ,,Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im" [Iv 20,22sl], niti najmanje se ne odnose na sakrament pokore, štogod se tridentskim ocima sviđalo tvrditi.

48. Jakob u svojoj poslanici [Jak5,14 sl] nije namjeravao proglasiti neki Kristov sakrament, nego preporučiti jedan pobožni običaj; i ako se u tom običaju možda vidi neko sredstvo milosti, to ne treba shvatiti onom doslovnošću kako su ga prihvatili teolozi, koji su odredili pojam i broj sakramenata.

49. Kršćanska večera je pomalo poprimila oznake liturgijskog čina, a oni koji su običavali predsjedati večeri, zadobili su svećeničke oznake.

50. Starije, koji su na kršćanskim skupovima imali službu nadgledanja, apostoli su postavili za prezbitere ili biskupe, kako bi se brinuli za potreban red zajednica koje su rasle, a nisu im zapravo (povjerili) trajno poslanje i apostolsku vlast.

51. Ženidba nije mogla postati sakrament novoga Zakona, osim kasnije u Crkvi; naime, da bi se ženidba smatrala sakramentom, bilo je potrebno da joj prethodi potpuno teološko tumačenje nauka o milosti i o sakrementima.

Uspostava Crkve

52. Kristovom je duhu bilo strano da ustanovi Crkvu kao društvo na zemlji, koje će trajati kroz mnogi niz stoljeća; štoviše, Krist je imao na umu kraljevstvo nebesko, koje će doći zajedno s koncem svijeta.

53. Organski ustroj Crkve nije nepromjenjiv; nego, kršćansko je društvo podložno trajnom razvitku kao i ljudsko društvo.

54. Dogme, sakramenti, hijerarhija, što se tiče i teorije i stvarnosti, samo su tumačenja i razvitak kršćanskog shvaćanja, koji su povećali i usavršili izvanjskim dodacima sitnu klicu prisutnu u Evanđelju.

55. Šimun Petar nije nikada niti naslućivao da mu je Krist povjerio primat u Crkvi.

56. Rimska crkva nije postala glava sviju crkava po odredbi božanske providnosti, nego iz čisto političkih razloga.

57. Crkva se postavlja neprijateljski u odnosu na napredak prirodnih i teoloških znanosti.

Nepromjenjive vjerske istine

58. Istina nije nepromjenjiva više nego li samo čovjek; ona se naime razvija s njim, u njemu i po njemu.

59. Krist nije naučavao određeni nauk koji bi bio primjenjiv u sva vremena i za sve ljude, nego je više započeo neki vjerski pokret prilagođen i prilagodljiv raznim vremenima i mjestima.

60. Katoličko je učenje u svojim počecima bilo židovsko, ali je s postupnim promjenama postalo najprije pavlovsko, zatim ivanovsko, a konačno helensko i opće.

61. Bez proturječja se može reći, da niti jedno poglavlje Pisma, od prvog poglavlja Postanka do posljednjeg Otkrivanja, ne sadrži potpuno isti nauk koji Crkva o tome iznosi; zbog toga niti jedno poglavlje Pisma nema isti smisao za onoga tko mu kritički pristupa i za teologa.

62. Glavni članci apostolskog Vjerovanja nisu za kršćane prvih vremena imali isti smisao koji imaju za kršćane našega vremena.

63. Crkva se pokazuje neprikladnom da učinkovito zaštiti evanđeosku etiku, jer se tvrdoglavo drži nepromjenjivog učenja, koje se ne može uskladiti s današnjim napretkom.

64. Napredak znanosti traži da se izmijeni shvaćanje kršćanskog nauka o Bogu, o stvaranju, o osobi Božje Riječi, o otkupljenju.

65. Današnje se katolištvo ne može usaglasiti s pravom znanošću, osim ako se promijeni u neko nedogmatsko kršćanstvo, to jest u široki i liberalni protestantizam.

Ocjena vrhovnog svećenika: ,,Njegova je Svetost odobrila i potvrdila dekret uzoritih otaca, te zapovijeda da sve i pojedine gore spomenute tvrdnje svi trebaju smatrati za odbačene i zabranjene."

(DENZINGER H. – HÜNERMANN P., Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002. [br. 3401-3466.])

nedjelja, 12. rujna 2010.

Antimodernistička zakletva (Pio X., motuproprij Sacrorum antistitum, 1. IX. 1910.)

Ja N.N. čvrsto prihvaćam i primam sve i pojedino, što je nepogrješivo crkveno učiteljstvo definiralo, potvrdilo i izjavilo, posebno pak ona poglavlja nauka, koja se izravno suprotstavljaju zabludama ovoga vremena.


Kao prvo naime ispovijedam da se Boga može sigurno spoznati, tako da ga se može i dokazati, kao začetnika i cilj sviju stvari, "po onome što je učinjeno" [Rim 1,20], to jest po vidljivim djelima stvaranja, kao uzrok preko učinka.


Drugo, prihvaćam i odobravam ponajprije čudesa i proroštva kao vanjske dokaze objave, to jest kao najsigurnije znakove da je kršćanska religija božanskog porijekla, te smatram da su oni najprilagođeniji shvaćanju svakog vremena i (svih) ljudi, pa i ovoga vremena.


Treće, isto tako čvrstom vjerom vjerujem da je Crkva, čuvarica i učiteljica objavljene riječi, utemeljena neposredno i izravno po samom pravom i povijesnom Kristu dok je boravio među nama, te daje sagrađena na Petru, prvaku apostolske hijerarhije, i njegovim nasljednicima dovijeka.


Četvrto, iskreno prihvaćam nauk vjere uvijek u istom smislu i u istom značenju do nas posredovan od apostola preko pravovjernih otaca; i zbog toga u potpunosti odbacujem krivovjerno mišljenje o razvitku dogmi, koje (kaže) da su one prelazile iz jednog mišljenja u drugo, drugačije od onoga koji je prije toga imala Crkva; isto tako osuđujem svaku zabludu koja uči da je božanski poklad, predan Kristovoj Zaručnici i koji je ona vjerno čuvala, filozofska misao, ili proizvod ljudske svijesti, koji je polagano izgrađen ljudskim nastojanjima, i koji je kasnije usavršavan neograničenim napretkom.


Peto, najčvršće držim i iskreno ispovijedam, da vjera nije reiligijski osjećaj koji je proizišao iz krila podsvijesti, pod pritiskom srca i sklonosti moralno oblikovane volje, nego da je ona pravi pristanak razuma istini prihvaćenoj izvana po slušanju, kojom naime vjerujemo da je istinito ono što je kazao, posvjedočio i objavio osobni Bog Stvoritelj i naš Gospodin, zbog autoriteta najistinoljubivijeg Boga.


Isto tako se s dužnim poštovanjem podlažem i čitavom se dušom priključujem osudama, izjavama i svim propisima koji se nalaze u enciklici "Pascendi" i u dekretu "Lamentabili" , posebno onima koje nazivaju povijest dogmi.


Isto tako odbacujem zabludu onih koji tvrde da se vjera koju predlaže Crkva može protiviti povijesti, te da se katoličke dogme, u smislu kako se sada shvaćaju, ne mogu uskladiti s istinitijim izvorima kršćanske religije.


Isto tako osuđujem i odbacujem mišljenje onih koji kažu da obrazovaniji čovjek-kršćanin ima dvostruku osobnost, jednu vjernika, drugu povjesničara; kao da se povjesničar smije držati onoga što proturiječi vjeri vjernika, ili da (može) postavljati pretpostavke iz kojih slijedi, da su dogme krive ili sumnjive, samo ako ih izravno ne niječe.


Također odbacujem onu metodu prosuđivanja i tumačenja Svetoga pisma, koja se, zanemarivši crkvenu predaju, analogiju vjere i odredbe Apostolske stolice, priklanja racionalističkim razmišljanjima, a kritiku teksta prihvaća, manje dozvoljeno a više lakoumno, kao jedino i najviše pravilo.


Osim toga odbacujem mišljenje onih koji drže da učitelj koji predaje neki povijesni teološki predmet, ili koji piše o tim stvarima, mora najprije odložiti mišljenje koje je imao prije toga, bilo o nadnaravnom podrijetlu katoličke predaje, bilo o obećanoj božanskoj pomoći za vječno održavanje svake objavljene istine; zatim da djela pojedinih otaca treba tumačiti samo prema načelima znanosti, isključujući bilo kakav sveti autoritet, i s onom slobodom prosuđivanja, kojom se običavaju istraživati i drugi svjetski dokumenti.


Konačno, izjavljujem da sam u svemu najudaljeniji od zablude koju drže modernisti, da u svetoj predaji nema ničeg božanskog, ili što je mnogo gore, oni to dozvoljavaju u panteističkom smislu, tako da ne preostaje ništa osim gole i jednostavne činjenice, koja je jednaka općim povijesnim činjenicama; to jest, da su ljudi svojom marljivošću, spretnošću i sposobnošću nastavili kroz sljedeće naraštaje nauku koju su započeli Krist i njegovi apostoli.


Zbog toga čvrsto zadržavam vjeru otaca i zadržat ću ju do posljednjeg daha života, o sigurnom daru istine, koji jest, koji je bio i koji će uvijek biti, kod "biskupa apostolskih nasljednika"; ne kako bi se držalo ono što bi se moglo činiti boljim i prikladnijim, prema duhu vremena svakog pojedinca, nego kako se "nikada ne bi drugačije vjerovalo, nikada drugačije" shvaćala apsolutna i nepromjenjiva istina, koju su apostoli propovijedali od početka.


Prisežem, da ću sve to vjerno, potpuno i iskreno obdržavati i nepovredivo čuvati, i da nikada od toga neću odstupiti niti u naučavanju niti bilo kojim riječima ili pisanim djelima. Na to prisežem, na to se zaklinjem, tako mi pomogao Bog i ovo sveto Božje Evanđelje.

srijeda, 4. ožujka 2009.

Ranokršćanska svjedočanstva vjere u Presveto Trojstvo


"Pošto ste sve to prije rekli, krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u tekućoj vodi… A u pomanjkanju i jedne i druge, izlij triput vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga."

(Didahe, 7,1 [70. god.])

"Crkvi u Efezu u Aziji… izabran kroz istinsku patnju voljom Oca i Isusa Krista, našega Boga"

(Ignacije Antiohijski, Poslanica Efežanima, 1 [110. god.])

"Jer naš je Bog, Isus Krist, začet od Marije prema Božjem planu: od sjemena Davidova, to je istina, ali i po Duhu Svetom"

(Isto, 18, 2)

"Dokazat ćemo da ga obožavamo s razlogom; jer smo naučili da je on Sin samog istinitog Boga, da ima drugo mjesto i da je Duh proroštva treći. Zbog toga nas optužuju za ludost, govore da pridajemo raspetom čovjeku drugo mjesto do nepromjenjivog i vječnog Boga, Stvoritelja svih stvari, no oni ne poznaju otajstvo koje u tome počiva"

(Justin Mučenik, Prva apologija 13, 5-6 [151. god.])

"Svojstvo je Boga, najvećeg i svemogućeg i živoga Boga, ne samo da bude svugdje, nego također i da sve vidi i čuje; jer ne može ga se nikako ograničiti na neko mjesto… Tri dana prije nego su stvorena svjetlila predstavljaju sliku Trojstva; Boga, njegove Riječi i njegove Mudrosti"

(Teofil Antiohijski, Autoliku, 2, 15 [189. god.])

"Jer Crkva je, premda raširena po čitavom svijetu sve do kraja zemlje, od apostola i njihovih učenika primila vjeru u jednoga Boga, Oca Svemogućega… i u jednoga Isusa Krista, Sina Božjega, koji je postao tijelom radi našega spasenja, i u Duha Svetoga.’’

(Irenej, Protiv krivovjerja, 1, 10, 1 [189. god.])

"Mi doista vjerujemo da postoji samo jedan Bog, no vjerujemo da unutar ovog raspoređaja, ili, kako ga nazivamo, ekonomije (oikonomia), postoji Sin ovoga jedinog Boga, njegova Riječ, koji je proizišao iz njega i kroz kojeg su sve stvari stvorene i bez kojeg ništa nije stvoreno… Vjerujemo da ga je [Sin] po Ocu poslao dolje, prema svojem obećanju, Svetog Duha, Branitelja (Parakleta), posvetitelja vjere onih koji vjeruju u Oca i Sina i u Duha Svetoga… Ovo pravilo vjere prisutno je od početka evanđelja, čak i prije najranijih krivovjeraca"

(Tertulijan, Protiv Prakseja, 2 [216. god.])

"I u isto vrijeme otajstvo ekonomije je dobro čuvano, jer je jedinstvo raspoređeno u Trojstvu. Poredano, troje su Otac, Sin i Duh. Oni su troje, međutim, ne u stanju, nego u stupnju; ne u biti, nego u formi; ne u moći, nego u vrsti; istobitni, jednog stanja, jedne moći, jer on je jedan Bog čiji su stupnjevi, forme i vrste ubrojane u ime Oca i Sina i Duha Svetoga"

(Isto)

"Imaj uvijek na umu pravilo vjere koju ja ispovijedam i kojem nosim svjedočanstvo da su Otac i Sin i Duh nerazdvojivi jedan od drugoga i onda ćeš shvatiti što pod tim mislim. Pripazi sada, kažem da je Otac drugi (različit), Sin je drugi i Duh je drugi. Ovu izjavu mogu krivo shvatiti neuke ili krivo poučene osobe, kao da to ima značiti različitost i tu različitost shvatiti kao odvojenost između Oca, Sina i Duha Svetoga"

(Isto, 9)

"Tako sveza Oca u Sinu i Sina u Branitelju čini tri povezane osobe koje se ipak razlikuju jedna od druge. One tri su jedne biti, ali ne jedna osoba, kao što je rečeno: "Ja i Otac jedno smo."(Iv 10,30), s obzirom na jedinstvo biti, a ne jednosti broja"

(Isto, 25)

"Mi ne držimo do onoga što krivovjerci zamišljaju: da se neki dio Božjeg bića pretvorio u Sina i da je Otac stvorio Sina iz ničega, to jest, iz bića koje je izvan njega samog, tako da je postojalo vrijeme kada ga [Sina] nije bilo"

(Origen, Temeljne istine, 4, 4, 1 [225. god.])

"Ne, odbacujući svaku sugestiju tjelesnosti, držimo da su Riječ i Mudrost rođene od nevidljivog i bestjelesnog Boga, bez sudjelovanja ikakvog tjelesnog bića… izraz, kojeg upotrebljavamo, međutim, da nikada nije bilo vremena kada nije postojao, valja uzeti s određenim tumačenjem. Upravo su riječi "kad" i "nikad" izrazi za vremenitost, dok sve rečeno za Oca, Sina i Svetoga Duha treba shvatiti kao nadilaženje svega vremena, svih doba i sve vječnosti"

(Isto)

"Jer samo Trojstvo nadilazi svaki smisao, u njemu se može shvatiti ne samo ono vremenito, nego i vječno. Sve ostale stvari, doista, koje se nalaze izvan Trojstva, treba mjeriti vremenom i dobima"

(Isto)

"Sama Božja Riječ je od Boga samoga, stoga je Riječ Bog, a biće Božje biće. S druge strane, svijet je stvoren iz ničega, stoga on nije Bog"

(Hipolit, Pobijanje svih krivovjerja, 10, 29 [228. god.])

"Pismo ističe Krista kao Boga, upravo koliko ističe samog Boga kao čovjeka. Isto toliko opisuje Isusa Krista kao čovjeka, koliko Krista Gospodina opisuje kao Boga. Jer ne ističe da je on samo Sin Božji, nego isto tako i Sin Čovječji; niti kaže samo Sin Čovječji, nego je također uobičajeno o njemu govoriti kao o Sinu Božjemu. Budući da je od dvoga, on je oboje, osim ukoliko bi bio samo jedno, onda ne bi mogao biti drugo. Jer sama narav nalaže da moramo vjerovati da je čovjek koji je od čovjeka, jednako tako ta ista narav nalaže da moramo vjerovati da je Bog koji je od Boga… Neka oni, stoga, koji čitaju da Isus Krist Sin Čovječji jest čovjek, neka isto tako pročitaju da je isti Isus nazvan, također, Bogom i Sinom Božjim"

(Novacijan, O Trojstvu, 11 [235. god.])

"Nadalje, mogao bih se prigodno obratiti onima koji dijele, komadaju i uništavaju najsvetiji navještaj Božje Crkve, čineći od toga [Trojstva] doista, tri moći, različite supstancije i tri vrhovna boga… [Neki krivovjerci] naviještaju da postoje, na neki način, tri boga, kada dijele sveto jedinstvo u tri supstancije strane jedna drugoj i potpuno odvojene

(Papa Dionizije, Pismo Dioniziju Aleksandrijskom, 1 [262. god.])

"Stoga, sveto Trojstvo mora biti skupljeno i donešeno zajedno u jedno, najviše, kao što jest, mislim na svemogućeg Boga svega stvorenog,… Hula je,i to ne uobičajena, nego najgora, reći da je Sin, u svakom pogledu, rukotvorina [stvorenje]… No, ako je Sin postao [stvoren], bilo je vrijeme kada ova svojstva nisu postojala, i, prema tome, bilo je vrijeme kad je Bog bio bez njih, što je krajnje besmisleno"

(Isto, 1-2)

"Stoga, niti možemo odvajati na tri vrhovna boga to čudesno i božansko jedinstvo… Nego, moramo vjerovati u Boga, Oca Svemogućega i u Krista Isusa, njegova Sina, i u Duha Svetoga; te da je Riječ sjedinjena s Bogom svega stvorenoga. Jer, on kaže, "Ja i Otac jedno smo" i "Ja sam u Ocu i Otac u meni""

(Isto, 3)

"Jedan je Bog… Trojstvo je savršeno, u slavi i vječnosti i autonomiji, niti podijeljeno, niti otuđeno. Stoga nema ničega bilo stvorenog, bilo podređenog u Trojstvu; niti čega stavljenog iznad, kao da bi u nekom prijašnjem razdoblju nešto ne postojalo i onda u nekom kasnijem razdoblju bilo uvedeno. I stoga, niti je ikad Sin bio odsutan od Oca, niti je Duh od Sina; nego bez razlike i promjene, isto Trojstvo uvijek ostaje isto"

(Grgur Čudotvorac, Ispovijest vjere, [265. god.])

"Himni s Otkrivenjem i Psalmima Božjim [Patrik] pjeva i iznosi isto za izgradnju Božjeg naroda. Ovaj zakon on drži u Trojstvu svetog Imena i naučava o jednoj biti u tri osobe"

(Sehnal Irski, Himni u pohvalu sv. Patrika, 22 [444. god.])

"Danas vežem na sebe jaku snagu zazivanja Trojstva - vjera u Trojstvo u jedinstvu, Stvoritelja svega stvorenog"

(Patrik Irski, Štit na prsima sv. Patrika, 1 [447. god.])

"Nema drugog Boga, niti ga je bilo do sada, niti će ga biti od sada, osim Boga Oca nerođenoga, bez početka, u kojem sve počinje, koji uzdržava sve stvari, kao i njegova Sina Isusa Krista kojeg isto tako ispovijedamo da je uvijek bio s Ocem - prije početka svijeta… Isus Krist je Gospodin i Bog u kojeg vjerujemo… i koji je na nas preobilno izlio Svetog Duha… kojeg ispovijedamo i klanjamo mu se kao jednom Bogu u Trojstvu svetog imena"

(Isti, Ispovijest sv. Patrika, 4 [452. god.])

Broj posjeta: